Danas treba graditi za suvremenike, za današnje ljude, a ne „za sutra“, jer je to „sutra“ već nekoliko puta prošlo pored nas…
Djetinjstvo i školovanje
Igor Emili rodio se 9. kolovoza 1927. godine na Sušaku. Otac Hinko bio je poznati riječki liječnik. Najranije djetinjstvo proveo je na Sušaku gdje je završio pučku školu i realnu gimnaziju. 1941. godine još kao gimnazijalac bio je suradnik Narodnooslobodilačkog pokreta. 1942. godine je uhićen i zatočen osam mjeseci u zatvoru, a nakon oslobođenja tijekom 1943. godine odlazi u partizane gdje i ostaje do kraja rata.
Nakon rata nastavlja sa školovanjem (1945.) u Rijeci, a nakon što je 1947. maturirao, upisao je arhitekturu na tadašnjem Tehničkom fakultetu u Zagrebu.
Diplomirao je 1954. godine kod arhitekta Mladena Kauzlarića na temu „Projekt, organizacija i uređenje ljetnog campinga na terenu uz more, kod Malinske na otoku Krku“. Njegov rad biti će prepoznat i dobro ocijenjen među stručnjacima. O njemu će 1955. godine u časopisu Čovjek i prostor pisati arhitekt Andrija Mutnjaković. Pišući o Emilijevom radu Mutnjaković je anticipirao njegov kritički arhitektonski regionalizam koji će u punoj snazi kreativne kvalitete doći do izražaja tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. „Izrasli ovako iz domaćeg materijala, domaćeg građenja i domaćeg stanovništva“, pisati će Mutnjaković, „ovi objekti imaju u svojoj biti pečat autohtone arhitekture, ali ne u sterilnoj folklorizaciji, već u neidhardtovskoj (arhitekt Juraj Neidhardt, 1901 -1979.) kreativnoj snazi stvaranja suvremenog na upotrebljivim postavkama starog“ (Andrija Mutnjaković, Diplomski rad Emili Igora, ČIP, 29 – 30, Zagreb, 1955.).
Djelovanje
Odmah po diplomi, 1955. godine zaposlio se u Rijeci u Urbanističkom institutu za Istru i Hrvatsko primorje na čijem je čelu tada bio arhitekt Zdenko Kolacio, kojeg je godinu dana kasnije zamijenio arhitekt Zdenko Sila.
Prvi zadatak koji mu je bio povjeren bila je izrada planova obnove i revitalizacije riječkog Starog grada koji je bio teško stradao u ratnim razaranjima. Po završetku plana, 1958. godine Emili počinje raditi na obnovi Trsatske gradine. Za taj projekt i izvedbu mu je dodijeljena Nagrada grada Rijeke, no nažalost obnova nije bila nikada dovršena.
Za Urbanistički institut Emili je izradio i urbanističke planove za dijelove grada: Krka, Baške, Malinske, Omišlja, Senja, Izola, Umaga i Biograda na Moru. Za Rijeku je u tom razdoblju izradio planove za izgradnju gradski područja: Lupisovo, Gornja Vežica, predjela između Kumičićeve i Šetališta I. G. Kovačića, naselja Pod nasip, u ulici M. Kontuša, naselja Vojak, Bošket, te detaljni urbanistički plan naselja Šodići – Kostrena.
Uz poslove iz urbanističkog područja Emili je 1960. godine započeo rad i na oblikovanju spomen – područja za stanovnike sela Podhum na Grobničkom polju koji su 1942. godine ubijeni od strane talijanskih okupatora.
1962. godine Igor Emili naglo prekida rad u Urbanističkom institutu, a godinu dana poslije zapošljava se u riječkom Građevno projektnom zavodu. Tada je jedno kratko vrijeme boravio i u Puli, no vrlo se brzo vratio u Rijeku započevši u zavodu projektantsku djelatnost. Među prvima, 1963. godine, bili su projekti rekonstrukcija zgrada Konzervatorskog zavoda i Turističkog društva Rijeka u Starom gradu u Užarskoj ulici. Odmah potom radi jedan od svojih prvih interijera – Riblji restoran u Crikvenici.
1964. godine započinje gradnja njegovog prvog višestambenog objekta na šetalištu XIII. divizije koji će biti dovršen 1972. godine. Potom su uslijedili i projekti za zgradu Kraša i uređenje četiri mala lokala Slavice na Korzu. Nakon toga Emili započinje s radom na dva velika projekta, uređenje zgrade Gradske uprave na obali, koji će biti djelomično realiziran i projekta stambenih tornjeva na Podmurvicama koji će biti građeni od 1968. do 1970. godine.
Razdoblje između 1966. i 1968. godine Emili je posvetio izradi projekata i realizaciji svog najvažnijeg ostvarenja – Turističko hotelskog kompleksa Uvala Scott u Grabovi pokraj Kraljevice. Za to će mu ostvarenje biti 1968. godine dodijeljeno nekoliko nagrada: Republička nagrada lista Borba, Nagrada grada Rijeke i Nagrada Matice hrvatske, a godinu poslije i Nagrada Građevnog projektnog zavoda.
Početak sedamdesetih godina prošlog stoljeća osobito je plodan u Emilijevu stvaralaštvu. Realiziraju se nešto ranije započeti projekti zgrade Građevno projektnog zavoda (1970.), Jadroagenta (1970.), Brodomaterijala (1972.). Iz tog razdoblja zanimljiva ostvarenja su i hotel Villa Lostura i Ribarska koliba Valentin u Klenovici. (1970.)
1972. godine Igor Emili osniva Atelje za arhitekturu i urbanizam „a-051“. Prostor ateljea smješta u jedan adaptirani tavan u Jedrarskoj ulici. Do 1976. godine radi na realizaciji projekata: fontane Spomenik radu (1974.), kavane Učka na Korzu (1974.), slastičarnice i kavane Dva lava (1974.) te robne kuće Varteks. (1976.).
Fontana na Koblerovom trgu, podignuta je 1974. godine u povodu obilježvanja 150. obljetnice postojanja Tvornice papira. Od dijela starog tvorničkog mlina za mljevenje papira Emili je izradio izvorno djelo gdje je “sredstvo rada postalo sredstvo radosti”, kako stoji na memorijalnom natpisu
1976. godine Igor Emili odlazi u mirovinu. Od tada će djelovati kao samostalni autor. Godinu dana poslije dodijeljena mu je godišnja Nagrada za arhitekturu „Vladimir Nazor“ za robnu kuću Varteks. Do 1979. godine dovršava gradnju zgrade Riadria banke (nekad Jugobanka) i zgrade Privredne banke Zagreb. Iste godine dodijeljeno mu je dovršenje Muzejskog prostora u bivšem jezuitskom samostanu na zagrebačkom Gornjem gradu.
1980. godine postaje član suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 1982. dovršena je obnova zagrebačkog Muzejskog prostora, a do 1985. godine izgrađena je i nova zgrada. Emili nije bio zadovoljan njenom izvedbom, no nije uspio ispraviti pogreške zbog teške bolesti. Preminuo je 25. listopada 1987. godine, a posmrtno mu je 1988. godine dodijeljena Nagrada grada Rijeke za životno djelo.
Arhitekt Igor Emili jedan je od istinskih velikana hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća.
Njegova poštapalica je uvijek bila: „Treba delat!“
Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Igor_Emili
Autor fotografija: Miljenko Smokvina